Pokojnici bez groba

Crnjanski je vjerovao da će život, u cjelini, jednoga dana, početi da slijedi umjetnost. Veliki primjeri iz književnosti, književni junaci, bili su i do sada, mi i ne znamo koliko, putokazi prema kojima su se ravnali naraštaji, ili bar najprobraniji, zagledani u njih kao mornari u svjetionike. Kroz neprozirnu tamu života i istorije, oni su bili oni „svjetlonosni duhovi“ koji su, sa vrha, obasjavali podnožja kojima su toliki hodali, i kojima i mi, današnji, hodamo.

Narodi koji su znali, ili imali sreće, da sam koncentrat ljudske mjere, Umjetnički San, ispnu na vrh, danas su na čelu, vode čovječanstvo. Da li će jedno društvo svoju svjetlost postaviti na visoko mjesto, i tako, njime obasjano, ići kroz istoriju — pitanje je od kojega sva druga zavise. Svijetu je potrebna svjetlost: čovjek od mašte, srca i uma na vrhu.

Jedan lik, sa tog vrha, imaginaran, književni, baca nama, danas i ovdje, snažan mlaz svjetlosti na tamu kojom hodamo i na mrak naše savjesti: Sofoklova Antigona, iz svoga imaginarnog, našemu paralelnog svijeta, sa svoga visokoga moralnog trona, svijetli kao neugasiva opomena, kao zombi opsjeda naše duše, ne da im smiraja dok se ne smire i duše naših pokojnika, onih čiji je ona božanski zastupnik.

Zabrana tebanskoga kralja Kreonta da se sahrani Antigonin brat Polinik, poginuo u neprijateljskoj vojsci, suprotna je božanskim, nepisanim, nepogrešivim zakonima, koji nisu podložni promjenljivim ćudima promjenljivih vlasti, nisu od danas, niti od juče, već su vječni, i „niko ne zna od kada su“. Ko može prekršiti jedan takav, toliko star i tolikom tradicijom posvećen zakon: zakon o pravu svakog pokojnika na dostojnu ljudsku sahranu? Antigonina razumna i trezvena sestra Ismena zna da „našom sudbom ravna uvijek netko jak“, da se sili mora ustuknuti i „poslušat vlast“, ne usuđuje se usprotiviti se Kreontovoj naredbi i pridružiti se Antigoni u nakani da sahrani brata, jer, veli, „ nije mudar stvor, tko preko svojih snaga želi cilju stić“. To je logika običnog svijeta koji pred silom povija vrat, koji vjeruje da mora podnijeti „i još težu bol“, ako je to silom vlasti određeno.

Znamo koliko se moralnih otpadnika, manjih i većih, kroz istoriju, računajući na psihologiju povijanja vrata pred silom, uspjelo, umjesto onih „svjetlonosnih duhova“, popeti na vrh i s njega izdavati svoje zakone, protivne onima za koje se „ne zna od kada su“.

Ali čovjek je umjetnost zato i stvorio: da sublimira, uzdigne na najviše mjesto svoj San o ljudskom, da mu on otuda svijetli i opominje ga. I tragički junak ne bi ni bio najviša mjera ljudskoga da mu i cilj kojemu teži nije, kao ni mjesto na kojem je, uzvišen. Uzvišenost cilja, apsolutna predanost (posvećenost) tom cilju, odricanje od svega i spremnost na sve u ime tog cilja, odsustvo ličnog interesa, pozvanost Ideala — uzvisuju tragičkog junaka na ono mjesto s kojega on i može, kroz bezgranično vrijeme i bezgranični prostor, da djeluje kao primjer, kao Idealni Čovjek. Onaj koji opominje i zove na svoj put, da se otresamo zemnih slabosti i prljavština i, čisti, makar klecajući, da ga slijedimo. To je put očišćenja duše, kopča sa Vječno Ljudskim. Put na kojem rastemo, u vlastitim očima, i u očima drugih. Sa željom da, na kraju, goli i čisti, kakvi smo i došli na ovaj svijet, odemo sa njega.

U Homerovoj Ilijadi, najveći grčki junak Ahilej, u dvoboju, ubija Hektora, najvećeg trojanskog junaka, koji mu je ubio najvećeg prijatelja Patrokla, potom, u gnjevu osvete, privezuje njegovo tijelo za svoja bojna kola i vuče ga oko zidina Troje. Ali i strašni Ahilej pokazuje da ni u najvećem bijesu ne kidamo veze sa nebom i sa vječnim: vidjevši suze Hektorovog oca, staroga Prijama, koji sa zidina Troje posmatra užasni prizor, Ahilej ne može da otrpi, da odagna glas vječnoga, pa se smiluje i ožalošćenom ocu vraća sinovo tijelo, da ga dostojno sahrani. — I u najvećoj provali gnjeva pobijedilo je „božansko načelo“: svakoga ljudski sahraniti.

A nakon što je i Ahilej poginuo, Sofokle nam, u tragediji Ajant, prikazuje spor koji je nastao o tome ko će sada biti proglašen najvećim junakom, i kao takav naslijediti Ahilejevo oružje: Ajant ili Odisej. Pošto je čast pripala Odiseju, povrijeđeni Ajant, koji misli da je on zaslužniji, smišlja osvetu, a zatim, postiđen zbog svoje sujete, izvrši samoubistvo. Agamemnon, vrhovni zapovjednik grčke vojske, zbog Ajantove pobune, odluči da se njegov leš ne sahrani. Pa se onda vodi spor: je li Ajant dostojan časnoga pogreba? Odgovor njegovog suparnika Odiseja, sa njegovog legendarnog, transistorijskog uzvišenja, naročito nama, danas i ovdje, svijetli kao opomena: „Mrzio sam ga dok je imalo smisla mrziti ga.“ — Opet je pobijedilo „božansko načelo“: svakoga ljudski sahraniti.

Smrt briše sve, pa i mržnju. Mržnja na žive može se opravdati, može se razumjeti; mržnja na mrtve, nepodnošljivo zagađenje duše, ničim, nikako, ni u koga!

Eterični Crnjanski, da ga se opet sjetimo, veli da „život nije vidljiv nego da je van naše moći“, da je „sve u vezi i sve sliva“, da se negdje na dalekim ostrvima „događa ono što smo, možda, mi učinili“, i da je crvenilo korala u nekom dalekom južnom moru u vezi sa crvenilom trešanja u našem zavičaju.

I mi živi u vezi smo sa našim mrtvima. Po prastarom, iskonskom, božijem zakonu, zakonu neba, gdje su, možda, otišle njihove duše, oni su s nama stalno „na vezi“. Duše su naše poprišta na kojima se oni rvu sa zaboravom. Ne daju mirna sna dok se ne upokoje.

Related posts:

Cuando se revisa que implementos de servicio como sacacorchos, cortagotas y servilletas estén disponibles. Cuando se verifica por penúltima vez la temperatura de los vinos y se discute con el…

30 miles northwest of San Antonio stands the small German enclave of Boerne, with its population of 10,000, mostly the descendants of German immigrants who came to Texas in the 1850s. In this most…

You can become our project’s token holder now, and there are a lot of ways you can do it. The UCoin token is the fuel and centerpiece of our large ecosystem, but now let’s look at the features it has…